kojnatiESSJ ∅
kòjnat impf ‘dražiti, imeti za norca’ (kraš. – Štrekelj 1887: 486), v Istri ˈkuejnǝt ‘prevarati’, so ga kuejnale ‘so ga prevarali’, se je kuejno san ‘sam se je uštel’ (Sveti Anton – Jakomin 1995), kojenal ptc ‘zafrknil’, Pazi, da te ne bo kdo kojenau! (v romanu Šavrinke, M. Tomšič, Ljubljana 1991, 304).Kraš. skojnáti pf ‘skupiti jo’, Ga bom že skojnala ‘Ga bom že premamila, prevarala’ (Mavhinje – Legiša, Razgledi 6, 1951, 572),Isln. *koi̯onȁt impf ‘norčevati se iz koga’;
nato po preglasu *koi̯enȁt, po redukciji *koi̯nȁt in po akc umiku *kói̯nat.rom., prim. it. trž. coionar ‘šaliti se s kom, norčevati se iz koga’ (Doria 1987), it. kopr. coionàr ‘norčevati se iz koga’ (Manzini, Rocchi 1995), furl. cojonâ ‘zasmehovati, za norca imeti’ (NP), it. knjiž. coglionare ‘isto’.
Istega izvora je tudi hrv. čak. kojenȁt -ȃn ‘goljufati, zavajati’ (Orbanići – Kalsbeek 1998), kojinȁt ‘isto’ (Istra – ČDL: III:534).Rom. glagol je denom iz subst coglione m v metaforičnem pomenu ‘bedak, tepec’ ob ‘modo’ (Battisti, Alessio 1950–1957: 1003s.), prvotno torej ‘delati koga za bedaka, tepca’.
Sln. glagol je Koštiál SEB izvajal iz furl. predloge. V sln. je ta rom. glagol lahko prišel prek dveh posrednikov, v Istro prek it. ben. predloge, na Goriško pa prek furl.
Rom. subst, iz katerega je bil tvorjen denom, se ohranja v sln. mladih izposojenkah kajọ̑n m ‘schlechter Kerl, ein Schelm’ (Pleteršnik) in kujọ̑n m ‘grdoba, porednež’ (SSKJ), ‘Schurke, Cujon’ (Pleteršnik).[Metka Furlan]
FURLAN, Metka, NESSJ: Novi etimološki slovar slovenskega jezika 2017, www.fran.si, dostop 25. 7. 2024.